Jos jedna izgubljena dusa
Kolodvor prijateljstva
Na početku svačija lista prijatelja bila bi poveća. Ali zapitajte se ponovno, lista će se zasigureno razrijediti.
Što se prijateljstva tiče naš život je kao veliki kolodvor. Sve vrvi ljudima, žamor, smijeh i suze na svakom koraku. Mnogi ljudi se nađu na tvom kolodvoru, mnogi su samo zalutali, mnogi žure nekamo i ne zadrže se mnogo, a neki se uvijek vole vratiti, sjesti na klupicu i gledati te užurbane ljude, sjesti i popiti kavu u obližnjem kafiću.
Baš tako je i sa prijateljima.
Mnogo ljudi prošlo je kroz naš život, mnogi i dalje hodaju našom stazom, vraćaju se na taj kolodvor, neki su odavno krenuli drugim putem, kupili nepovratnu kartu iz našeg života, a neki kao da se vrate tu i tamo, pa ponovno odu, mnogi će tek doći.
Koji puta je vrlo teško zadržati neke od njih da ne odu jer duša im voli putovanje, ne povezuju se ni sa kim, a kod ponovnog susreta vole razmijeniti par riječi i sjetiti se prijašnjih vremena, neki čak niti to, neki su odlaskom postali stranci.
Koji puta mi je vrlo teško gledati kako su mnogi od njih otišli, putevi su nam se razišli, a nekada smo dijelili i dobro i zlo. Jednostavno, to je život.
Svi oni su bili tu u nekom periodu našeg života, bili nam podrška i mi njima, možda su bili samo kada smo se zabavljali, samo kada smo plakali, ali bili su tu.
Pravo pitanje je koliko je zapravo onih koji su vrijedni da ih cijelo vrijeme držimo za ruku, koji su oni koji su vrijedni da ih pustimo da se njihova i naša staza spoji. Tko je od svih tih putnika na kolodvoru onaj vjerni, stalni posjetitelj, koji je tu u najkriznijim vremenima i koji neće otići makar nitko drugi više neće dolaziti na taj kolodvor. To bi trebao biti taj među ljudima nazivan, najbolji prijatelj.
Kad se okrenem oko sebe, pogledam ljude na mom kolodvoru, ne nalazim tu jednu osobu koja me nikada nije izdala, povrijedila i nije propustila one bitne, ali i one teške trenutke u životu.
Niti jedan nema tako savršen profil prijatelja. Ali zar mora biti tako savršeno?
Na svom kolodvoru vidim par stalnih putnika, nisu savršeni, nekad posustanu, nekad pogriješe, ali nitko nije savršen, svi griješimo.
No oni su u većini trenutaka tu, njihovi putevi su i moji, moj put je i njihov.
Ponosna sam jer su ovdje.
Nadam se da pridajem važnost pravim ljudima, da su oni doista oni pravi. Znam posumnjati u svoje odluke, koji put izgleda da bih ja dala sve za njih, a da to nije obostrano. Dođu takvi trenutci kada se osjećam kao višak među njima, kao da ne pripadam među svoje prijatelje. Na trenutak kao da sam ja višak na tom kolodvoru, kao da meni nije mjesto tamo.
Znate kako zapravo znam da su oni pravi?
E pa upravo zato jer u tim situacijama oni i dalje ostaju tu, pomognu mi da ne padnem na vlastitom putu, pomognu mi da nastavim hodati, uvjere me da ne odlaze i da smo tu jedni za druge.
Takvi ljudi su vrijedni, to su prijatelji, usudim se reći "oni pravi".
Bez obzira koliko svađa bilo između nas, koliko teških, ali i lijepih trenutaka, oni su tu, ne odlaze, ne odustaju tako lako.
Svatko od njih je drugačiji, ne pokazuje svoju odanost, brigu na isti način, a upravo je u tome čar.
Svatko od mojih, vaših prijatelja isto posjeduje svoj kolodvor, kolodvor prijateljstva u svom srcu.
I vi sami ste putnici na nečijem kolodvoru, na nečijem samo prolaznik. Zato dobro razmislite na čiji se zapravo želite vratiti, na kojem kolodvoru ste vjerni putnik.
Mnogo ćemo kolodvora obići kroz život, ali samo neki su vrijedni, samo na nekim mjestima želimo ostati zauvijek, samo neki putevi se zauvijek spoje.
Oznake: ljudi, prijateljstvo, kolodvor, životne vrijednosti
07.09.2015. u 12:15 | 8 Komentara | Print | # | ^Da li je ljubav vrijedna žrtve?
Molim Vas nemojte odmah čim pročitate naslov ovog posta u sebi dati odgovor.
Zastanite, pričekajte.
Razmislite za što ste sve spremni zbog ljubavi.
Zbrojite i oduzmite misli. Da li ste bili ikada u takvoj situaciji? U situaciji koja dovodi ovo pitanje pred vas, koje poput velikog upitnika stoji pred Vama.
Nije lako odgovoriti na ovo, nemojte odmah skakati sa brzopletim tezama i odgovorima.
Nije jednostavno vjerujte mi.
Ne znam od kuda da uopće krenem. Ali čim govorimo da je u pitanju osoba koju volimo, svaka odluka postaje teža. Svatko od nas imao je barem tri-četiri one mladenačke ljubavi. Svatko od nas je žudio samo za pogledom te osobe, prvim poljupcem, svatkome od nas je glas zadrhtio pored te osobe.
I meni se to puno puta dogodilo u životu, toliko tih mladenačkih ljubavi, žudnje da nas baš ta osoba opazi i podari nam osmijeh, koji je upućen samo nama. A svi oni silni leptirići u trbuhu i hihotanje s prijateljicama kada bismo ga ugledali na cesti.
Nije to sve bilo tako davno, nemam toliko iskustva, nemam toliko propješačenih godina iza sebe, ali moja duša kao da je našla onog pravog.
Možda se varam, možda sam samo stavljena na kušnju, možda je to ljubav koja se neće opstati i biti poput bajki s happy end-om...
Mogu Vam reći da bi mnogi od Vas da ste upoznati bolje s mojom pričom rekli da radim krivo, da sam skrenula s puta i da tratim dragocijeno vrijeme, ali moje srce viče sasvim druge riječi. Osoba koju mogu navati svojom ljubavlju provela je mnoge trenutke samnom, bila uz mene kada je bilo najteže, kada me nitko drugi nije mogao dignuti sa prašnjavog tla. On je uvijek bio uz mene, uvijek me na mom putu držao za ruku, slušao moje brige i prihvaćao sve moje ludosti.
Isto to činila sam i ja za njega.
Sve je bilo tako lijepo i nestvarno, no onda je moje srce zatrovala ljubomora. Počela sam nerazumno sumnjati u njega i u sve lijepe stvari koje su mi se događale, vjerojatno zbog prijašnjih iskustava. Vjerujte, da se sada mogu vratiti u to vrijeme, mnogo više bih cijenila ono što imam, bolje bih otvorila oči.
Ne kažem da sam u cijeloj toj priči samo ja griješila, nisam, ali stvorila sam krug nepovjerenja i samo ga gurala od sebe. Da, gurala sam od sebe osobu koju sam najviše htjela uz sebe....
Sada, sada je sve drugačije. Nismo više zajedno, nismo zapravo više u toj službenoj vezi kako je ljudi vole nazivati, ali između nas i dalje postoji veza, ona između dvije duše.
Barem ja to tako vidim.
I dalje smo tu jedan za drugoga, nema dana kada se ne čujemo i razmjenjujemo lijepe, ali i teške trenutke i osjećaje. No i dalje najviše volim one dane kada me primi za ruku, kada osjetim njegov dodir, a poljupci ne želim da stanu. Osjećam kao da su nam duše i dalje zajedno, osjećam da je on taj! Možda me mnogi neće razumjeti, ali ne mogu dan zamisliti bez njegove poruke i onog "Laku noć" svake večeri. No nije isto kao prije, zna biti hladnije, kao da smo na nekoj sigurnoj udaljenosti, kao da neko loše iskustvo stoji između nas, ali imam osjećaj da niti jedno od nas ne odustaje.
Sad ponovno postavljam ono pitanje: da li je ljubav vrijedana žrtve? Ove udaljenosti koja nas sada dijeli, kao zid koji je pregradio naš zajednički svijet?
Ja smatram da je.
Možda se previše žrtvujem, mnogo puta mi bude teško, pustim koju suzu, ali možda mi je to kazna za sve prijašnje pogreške.
I ne, neću odustati. Što god ostali mislili.
Ja radim to zbog sebe, zbog svoje duše i svog srca, zbog ljubavi u koju i dalje vjerujem.
Osjećam da je on taj, on je moja srodna duša, možda i griješim, ali vrijeme će pokazati. Zato ću sada svim snagama prolaziti kroz ovaj trnoviti put, koji puta i posustati, ali neću se predati. Slušati ću svoje srce.
Zato zastanite koji puta. Zapitajte se da li vrijedi.
Ja u ovom slučaju kažem da vrijedi.
Možda se varam.
Ali vrijeme će pokazati. A ja ću znati da sam pokušala i da nisam lako odustajala, nikada se neću gristi što nisam probala.
Oznake: ljubav, žrtva, srodna duša, vrijednosti
01.09.2015. u 21:50 | 14 Komentara | Print | # | ^Od kud sad ovaj blog? E pa iz vedra neba...
Blog. Samo kad se sjetim kad smo ko klinci svi bili registrirani na ovu stranicu kako bi mogli stavljati razne slike, pisati postove kako nas je naživcirala učiteljica ili kako je prijateljica glupa jer je kupila istu majicu kao i mi.
Bitno je bilo pisati o simpatiji koji nam je poklonio samo jedan pogled, a mi kao da smo dobili svo blago ovog svijeta. Ah te prve ljubavi, sve smo gledali kroz roze naočale. 
Di su ta vremena? Govorim koda sam duboko u četrdesetima, ali pričekat ću ja još do tada. Ali da, fale mi ti dani bez brige i pameti, tada nisam niti znala kako mi je dobro. Nije ni sada tako loše, al da sadašnji problemi su sadašnji zato izgleda da mi je nekada bilo super. Svjesna sam da još mnogo toga moram proći u životu, za par godina smijat ću se sadašnjim problemima i vjerojatno trčat za djetetom po parku i razbijat glavu na poslu, a o mužu da ni ne govorim, haha. No dobro, otišla sam daleko od onoga što sam htjela na početku reći. Prvenstveno ponovno sam se registrirala jer mi treba mjesto gdje mogu napisati sve što mi padne na pamet, nešto kao ispušni ventil.
Nije me, kao nekada, briga da mi ljudi(zapravo to su bile prijateljice) ostave čim više komentara i pogleda il šta god se tu već može, niti ne sjećam se više, hehe. Želim samo pisati o svemu što bih možda voljela reći nekome, a možda nemam kome ili ne želim ljude mučiti sa glupostima koje se vrte po mojoj glavi. Želim jednog dana otvoriti ovu stranicu i prisjetiti se svojih misli i načina razmišljanja i imati podsjetnik koji će me podsjetiti kako i što me izgradilo i natjeralo da postanem osoba kakva jesam i kakva ću postat. A možda će se još nekome svidjeti čitati moje budalaštine, hehe 
Ne znam ni sama koliko će me dugo držati volja za ovim, ali vjerujem da ću tu i tamo nešto napisati. Ipak je život nepredvidiv kao i muhe u mojoj glavi, hehe.
A ono što me danas nekako inspiriralo je nagla promjena mog raspoloženja. Haha. da tako bizarna stvar me natjerala da sjednem i natipkam sve ovo. Zaintrigiralo me samo to kako se poprilično dobar dan u sekundi može okrenuti i iz čista mira, one moje muhe u glavi su podivljale, moje raspoloženje je splasnulo dok kažeš "keks". Keks! Sad bi vjerojatno neki psiholog analizirao cijeli moj dan ili čak i pola djetinjstva da shvati čemu ta nagla promjena u mojoj glavi, al ja ću to jednostavno prepisati ustajanju na lijevu nogu ili lošoj kavi. No, moram priznati, koji put se sama sebi začudim, uistinu sam komplicirana i teška osoba. Možda samo imam drugačiji pogled na svijet, zapravo svatko ima svoj vlastiti, samo što ja to još više uspijem zakomplicirati. 
Ah takva sam, uostalom i žena sam to mi svakako ide u prilog. Danas je jednostavno morao biti takav dan, voljela bih razmišljati da će sutra biti bolje, ali to onda ne bih bila ja, nestalo bi svo kompliciranje i preispitivanje.
Ali smatram da se vrijedi potruditi da se sutra više smijem, više vremena provedem s osobama koje to zaslužuju, da se ne zamaram nepotrebnim i lažnim prijateljima... Kako kažu sutra je novi dan, a dan bez smijeha je izgubljen dan. 
Podignut ću tu blesavu glavicu i uživati u posljednjim danima ljeta, a i novom danu koji je pun prilika i iznenađenja.
A vas, koji ste imali volje pročitati ove moje možda smislene, a možda i besmislene rečenice, pozdravljam do sljedećeg posta, za kojeg nemam određeno vrijeme pisanja, kako bi rekli, napisat ću ga kad me "pukne" inspiracija. I to je to...valjda 
