Jos jedna izgubljena dusa
Da li je ljubav vrijedna žrtve?
Molim Vas nemojte odmah čim pročitate naslov ovog posta u sebi dati odgovor.
Zastanite, pričekajte.
Razmislite za što ste sve spremni zbog ljubavi.
Zbrojite i oduzmite misli. Da li ste bili ikada u takvoj situaciji? U situaciji koja dovodi ovo pitanje pred vas, koje poput velikog upitnika stoji pred Vama.
Nije lako odgovoriti na ovo, nemojte odmah skakati sa brzopletim tezama i odgovorima.
Nije jednostavno vjerujte mi.
Ne znam od kuda da uopće krenem. Ali čim govorimo da je u pitanju osoba koju volimo, svaka odluka postaje teža. Svatko od nas imao je barem tri-četiri one mladenačke ljubavi. Svatko od nas je žudio samo za pogledom te osobe, prvim poljupcem, svatkome od nas je glas zadrhtio pored te osobe.
I meni se to puno puta dogodilo u životu, toliko tih mladenačkih ljubavi, žudnje da nas baš ta osoba opazi i podari nam osmijeh, koji je upućen samo nama. A svi oni silni leptirići u trbuhu i hihotanje s prijateljicama kada bismo ga ugledali na cesti.
Nije to sve bilo tako davno, nemam toliko iskustva, nemam toliko propješačenih godina iza sebe, ali moja duša kao da je našla onog pravog.
Možda se varam, možda sam samo stavljena na kušnju, možda je to ljubav koja se neće opstati i biti poput bajki s happy end-om...
Mogu Vam reći da bi mnogi od Vas da ste upoznati bolje s mojom pričom rekli da radim krivo, da sam skrenula s puta i da tratim dragocijeno vrijeme, ali moje srce viče sasvim druge riječi. Osoba koju mogu navati svojom ljubavlju provela je mnoge trenutke samnom, bila uz mene kada je bilo najteže, kada me nitko drugi nije mogao dignuti sa prašnjavog tla. On je uvijek bio uz mene, uvijek me na mom putu držao za ruku, slušao moje brige i prihvaćao sve moje ludosti.
Isto to činila sam i ja za njega.
Sve je bilo tako lijepo i nestvarno, no onda je moje srce zatrovala ljubomora. Počela sam nerazumno sumnjati u njega i u sve lijepe stvari koje su mi se događale, vjerojatno zbog prijašnjih iskustava. Vjerujte, da se sada mogu vratiti u to vrijeme, mnogo više bih cijenila ono što imam, bolje bih otvorila oči.
Ne kažem da sam u cijeloj toj priči samo ja griješila, nisam, ali stvorila sam krug nepovjerenja i samo ga gurala od sebe. Da, gurala sam od sebe osobu koju sam najviše htjela uz sebe....
Sada, sada je sve drugačije. Nismo više zajedno, nismo zapravo više u toj službenoj vezi kako je ljudi vole nazivati, ali između nas i dalje postoji veza, ona između dvije duše.
Barem ja to tako vidim.
I dalje smo tu jedan za drugoga, nema dana kada se ne čujemo i razmjenjujemo lijepe, ali i teške trenutke i osjećaje. No i dalje najviše volim one dane kada me primi za ruku, kada osjetim njegov dodir, a poljupci ne želim da stanu. Osjećam kao da su nam duše i dalje zajedno, osjećam da je on taj! Možda me mnogi neće razumjeti, ali ne mogu dan zamisliti bez njegove poruke i onog "Laku noć" svake večeri. No nije isto kao prije, zna biti hladnije, kao da smo na nekoj sigurnoj udaljenosti, kao da neko loše iskustvo stoji između nas, ali imam osjećaj da niti jedno od nas ne odustaje.
Sad ponovno postavljam ono pitanje: da li je ljubav vrijedana žrtve? Ove udaljenosti koja nas sada dijeli, kao zid koji je pregradio naš zajednički svijet?
Ja smatram da je.
Možda se previše žrtvujem, mnogo puta mi bude teško, pustim koju suzu, ali možda mi je to kazna za sve prijašnje pogreške.
I ne, neću odustati. Što god ostali mislili.
Ja radim to zbog sebe, zbog svoje duše i svog srca, zbog ljubavi u koju i dalje vjerujem.
Osjećam da je on taj, on je moja srodna duša, možda i griješim, ali vrijeme će pokazati. Zato ću sada svim snagama prolaziti kroz ovaj trnoviti put, koji puta i posustati, ali neću se predati. Slušati ću svoje srce.
Zato zastanite koji puta. Zapitajte se da li vrijedi.
Ja u ovom slučaju kažem da vrijedi.
Možda se varam.
Ali vrijeme će pokazati. A ja ću znati da sam pokušala i da nisam lako odustajala, nikada se neću gristi što nisam probala.
Oznake: ljubav, žrtva, srodna duša, vrijednosti
01.09.2015. u 21:50 | 14 Komentara | Print | # | ^